Bella Adams
Vrganji su najpoznatija jestiva gljiva. Prekrasan izgled i odličan okus vrganja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Vrganj je dobio ime „bijela“ zbog jedinstvene osobine da ne potamni pri rezanju, daljem kulinarstvu ili berbi – po tome se razlikuje od drugih gljiva. Vrganje se najbolje apsorbuju u digestivnom sistemu.
A po sadržaju korisnih mikroelemenata i odličnom ukusu, nema mu premca. Iz tog razloga vrganje rado jedu ne samo ljudi već i šumski crvi, pa se nakon sakupljanja preporučuje potopiti u slanu vodu kako bi se očistili od mogućih parazita.
Vrganji se jedu kuvani, dinstani, prženi, a vrlo retko sirovi. Takođe se suše i kisele. Osušene gljive se drobe i dodaju raznim jelima kao prah. Od pečuraka se prave i supe, pirjaju se u kiseloj pavlaci i koriste se u raznim umacima.
Vrganji sadrže sljedeće vitamine i elemente u tragovima: vitamin B1 (tiamin), vitamin B2 (riboflavin), vitamin B3, vitamin PP, vitamin B9 (folna kiselina), vitamin C (askorbinska kiselina), vitamin E (tokoferol), kalij, kalcijum, magnezijum, natrijum, fosfor, gvožđe, kobalt, mangan, fluor, cink, jod i bakar.
Korisna svojstva vrganja
Vrganji imaju mnoga korisna svojstva. Na primjer, vrganje su poznate po svojoj sposobnosti da stimulišu lučenje probavnih sokova.
Zbog visokog sadržaja sumpora i polisaharida, vrganje pomažu u borbi protiv raka. Takođe imaju antiinfektivna, zacjeljujuća, antitumorska i tonik svojstva.
Vrganji sadrže lecitin, koji sprečava taloženje holesterola na zidovima krvnih sudova. Stoga ih vrijedi jesti u slučaju ateroskleroze i anemije. Zahvaljujući aminokiselinama, konzumacija vrganja podržava procese obnavljanja ćelija, a posebno je korisna za oči, bubrege, jetru i koštanu srž.
Vrganji takođe sadrže mnogo β-glukana. Snažan je antioksidans i ima veliki uticaj na imuni sistem: stvara zaštitu od virusa, bakterija, gljivica i kancerogena. Osim toga, vrganje sadrže brojne enzime koji pomažu u razgradnji vlakana, masti i glikogena.
Pečurke su odličan izvor zdravih proteina. Međutim, hitin sadržan u svježe kuhanim gljivama značajno otežava proces njihove asimilacije. Stoga se preporučuje jesti prethodno osušene gljive, u kom slučaju će se svarljivost proteina povećati na 80%.
Nutritivna vrijednost gljiva, kao i drugih namirnica, u velikoj mjeri je određena ukupnim sadržajem aminokiselina. Proteini u svježim bijelim gljivama sadrže veliki broj aminokiselina, uključujući i esencijalne, koje tijelo apsorbira za 70-80%.
Proteini gljiva su po svom sadržaju uporedivi sa životinjskim proteinima, zbog čega se gljive često porede sa mesom. Sadržaj proteina i aminokiselina u gljivama u velikoj mjeri ovisi o vrsti, staništu, starosti i načinu berbe. Na primjer, mlade gljive sadrže više proteina od starih; klobuke sadrže više proteina nego stabljike; sušene gljive sadrže više proteina od kiselih gljiva.
Upozorenja o gljivama
Poznato je da su gljive, uključujući i vrganje, najjači prirodni sorbenti. Oni apsorbuju ogromne količine toksičnih supstanci, uključujući radioaktivni cezijum, stroncij, kadmijum, živu i olovo. Stoga će gljive sakupljene u blizini autoputa ili u industrijskim područjima prije donijeti štetu vašem zdravlju nego korist.
Takođe se ne preporučuje maloj deci da jedu pečurke. Do 12-14 godina djetetov probavni sistem teško se nosi sa hitinskom ljuskom gljive jer želudac ne proizvodi dovoljno potrebnih enzima.
